strukturalizam

Što je strukturalizam:

Strukturalizam je pristup mišljenja koji dijele psihologija, filozofija, antropologija, sociologija i lingvistika koji vidi kulturu i njezinu kulturu koju čine strukture pod kojima temeljimo naše običaje, jezik, ponašanje, ekonomiju, među ostalim čimbenicima.

Osim humanističkih znanosti, Uprava također koristi strukturalizam kao metodu razvoja takozvanih upravljačkih znanosti.

Strukturalistička metoda je analiza društvene stvarnosti koja se temelji na konstrukciji modela koji objašnjavaju kako se daju odnosi od onoga što oni nazivaju strukturama.

Struktura je apstraktni sustav u kojem činjenice nisu izolirane i ovise jedna o drugoj kako bi odredile cjelinu. Gospodarske razmjene ovise o društvenim vezama, koje su pak određene sustavima razlikovanja i tako dalje.

To su međusobno povezani elementi u kojima se percipira snaga strukture i vidi se da se ne može sve činjenice razumjeti po onome što je izloženo, da postoje implicitni elementi. Time strukturalizam vjeruje da su događaji uvijek povezani i da nema izoliranih činjenica.

Najpoznatija strukturalistička škola na svijetu je francuski strukturalizam, koju zastupaju Jacques Lacan, Roland Barthes i Claude Lévi-Strauss. Došlo je do vrhunca 1960-ih godina, u vrijeme kada je pokušavao proturječiti drugoj istaknutoj francuskoj filozofskoj misli, strukturalizmu Jean-Paula Sartrea.

Strukturalistička perspektiva nastala je iz lingvistike s Ferdinandom de Saussureom 1910. Švicarski je mislioc stvoriti osnovu za razvoj dva područja istraživanja, strukturne lingvistike i semiotike. Ona ne uspostavlja uporabu strukture riječi, već dio sustava formiranih osi označavanja i lingvističkih znakova koji oblikuju značenja i označitelje, zanemarujući povijesnu analizu različitih jezika ili dijalekata.

Iz te je teorije stvorena strukturalistička metoda koju je razvio francuski Claude Lévi-Strauss. Od sudionika promatranja u plemenima, uključujući iu Brazilu, antropolog je shvatio postojanje pravila i normi uspostavljenih između društvenih skupina nesvjesnog oblika, koje su oblikovale strukture srodstva, jezika, običaja i svega što je uključivalo ponašanje u društvu. Levi-Strauss je koristio istu metodu lingvistike koja se primjenjivala na studij kulture i tako utemeljila strukturalnu antropologiju.

Strukturalizam i funkcionalizam

Psihologija ima i vlastitu strukturalističku teoriju, koju je stvorio njemački Wilhelm Wundt, koja proučava strukture uma kao način razumijevanja i tretiranja ljudskog ponašanja. Edward Tithener bio je učenik Wundta i razvio američki strukturalizam u psihologiji.

Funkcionalizam u psihologiji suprotstavljen je strukturalizmu. Proučava funkcije koje um obavlja kako bi usmjerio ponašanje. Ona ima utjecaj u Darwinovoj teoriji evolucije i prilagodbe čovjeka. Njegov najveći eksponent je John Dewey.

U antropologiji i sociologiji funkcionalizam je perspektiva da društvena funkcija događaja više utječe na ponašanje u društvu nego na strukturu. Kao da su činjenice ograničenja, a ne sustav strukturalizma.

Među vodećim nazivima funkcionalizma u društvenim znanostima spadaju Emile Durkheim i Bronislaw Malinowski. Nakon njega, antropolog Radcliffe-Brown razvija takozvani strukturalni funkcionalizam, koji isključuje čistu i jednostavnu povijesnost djelovanja u društvu, te da su društvene organizacije funkcionalne kako bi održale potrebe grupe i njene strukture.

Strukturalizam i poststrukturalizam

Poststrukturalizam je struja misli koja proizlazi iz kritike usmjerene na strukturalizam. Zbog preziranja povijesnih uvjeta, strukturalizam od svog nastanka osuđen je na primjenu određenog strukturnog determinizma.

U suvremenosti se također podrazumijeva da strukturalisti ne smatraju djelovanje pojedinca unutar strukture kao da nema šanse da djeluje sam po sebi, osim onog koji je uspostavio sustav.

S takvim perspektivama poststrukturalizam ne nastaje kao kontrapunkt strukturalizmu, nego kao dekonstrukcija povezana s postmodernizmom. Za poststrukturaliste, stvarnost je društveno konstruirana i ima subjektivni oblik. Time se subjektima daje sloboda tumačenja, a ta dekonstrukcija omogućuje razdvajanje označitelja značenja.

Vodeći poststrukturalisti su Jacques Derrida, Gilles Deleuze i sam Michel Foucault.